\u201eNeobi\u010dna\u201c pri\u010da o inkluziji<\/h2>\n\n\n\n Ja sam Aida \u0160ahmanovi\u0107, samohrana majka blizanaca u autisti\u010dnom spektru. Izgradili smo potpunu inkluziju, a ovo je na\u0161a pri\u010da…<\/p>\n\n\n\n
Mojim sinovima, Orhanu i Imranu, dijagnosticiran je autizam u dobi od tri godine. Odmah po dobijanju dijagnoze su uklju\u010deni u inkluzivni vrti\u0107 i terapijski program za djecu sa autizmom. Sa svim u\u010desnicima u vrti\u0107u i terapijskom timu, a posebno sa djecom, bila sam otvorena i iskrena – i ve\u0107 tada smo dobijali sjajne rezultate prihvatanja moje djece.<\/p>\n\n\n\n
Od prvog dana sam bila ponosna na svoje sinove i pokazivala nesebi\u010dnu ljubav i podr\u0161ku koja im je potrebna. Zato uvijek govorim: \u201eMi imamo autizam!\u201c Ne \u017eelim da moja djeca imaju osje\u0107aj da ih se stidim i da misle da je autizam ne\u0161to neprihvatljivo u dru\u0161tvu. Kroz tu iskrenost o nama stekli smo mnogo prijatelja koji su nas prihvatili onakve kakvi jesmo, \u201enenormalni\u201c u \u201enormalnom\u201c svijetu.<\/p>\n\n\n\n
Prije upisa u osnovnu \u0161kolu, 2015. godine, obavili smo testiranje kod psihologa da znamo za koju \u0161kolu su spremni, redovnu ili \u0161kolu za djecu sa posebnim potrebama. Zatim je nastupilo testiranje u redovnoj \u0161koli i pro\u0161li su test. Nakon prvog razgovora sa pedagogom \u0161kole, po\u010dela je iskrena saradnja i \u017eelja da moje sinove uklju\u010dimo u inkluzivni proces. Tako na\u0161a \u0161kola, \u201eSilvije Strahimir Kranj\u010devi\u0107\u201c (SSK) u Sarajevu, (http:\/\/ossskranjcevic.edu.ba), postaje bitan dio na\u0161eg \u017eivota i nade da \u0107emo uspjeti. Bitno je napomenuti da je \u0161kola SSK mala i da u njoj djeca nisu samo jedan broj u dnevniku, nego Ime i Prezime.<\/p>\n\n\n\n
U Bosni i Hercegovini donesen je Zakon o inkluzivnom obrazovanju. Kad sam djecu upisala u \u0161kolu, imali smo samo zakon na papiru, ni\u0161ta drugo.<\/p>\n\n\n\n
U septembru 2015. godine moji sinovi kre\u0107u u prvi razred u dva razli\u010dita odjeljenja. Odlu\u010dili smo da idu u odvojene razrede, jer je Orhan bio dominantan, a Imran povu\u010den. Poznata je specifi\u010dnost autizma – svako dijete je razli\u010dito i svako dijete treba druga\u010diji pristup. Orhan i Imran su jednojaj\u010dani blizanci, fizi\u010dki veoma sli\u010dni, ali njihov karakter i ja\u010dina autizma su razli\u010diti. Zato smo \u017eeljeli da svako od njih razvija svoju individualnost i da napreduju svojim tempom. Tada nismo imali stru\u010dno osoblje koje bi nas educiralo u inkluzivnom procesu niti asistente u nastavi. Njihove u\u010diteljice su imale prvi susret sa djecom iz autisti\u010dnog spektra. Ukratko re\u010deno – te\u0161ka i bezizlazna situacija.<\/p>\n\n\n\n
Na\u0161a ljudska priroda je takva da imamo strah od nepoznatog i neku vrstu odbijanja uklju\u010divanja u takve situacije, radije ih odbijamo. I bila sam svjesna toga. Sad kad se vratim u te dane po\u010detka \u0161kolovanja, uvjerena sam da smo se svi pla\u0161ili neizvjesnosti, ho\u0107emo li uspjeti u inkluziji, kakvi nas izazovi \u010dekaju, ali nismo to pokazivali. Bila sam svjesna da moramo savladati taj strah, a jedini na\u010din je bio otvorenost i iskrenost prema svima. Te\u017eak put, posebno za majku, ali meni je tada bio jedini.<\/p>\n\n\n\n
U\u010diteljicama sam napisala kratak izvje\u0161taj o mojim sinovima, jedan mali uvod u njihovo pona\u0161anje i karakter. I, naravno, rekla da im stojim na raspolaganju za sve informacije o Orhanu i Imranu. Moja djeca su u prvom razredu imala veoma slab fond rije\u010di, ali su znala \u010ditati i pisati. I \u0161to je najbitnije – po\u0161tovali su pravila pona\u0161anja u \u0161koli.<\/p>\n\n\n\n
Prve \u010detiri godine \u0161kolovanja nije bilo asistenata koje je finansirala dr\u017eava. Uprava \u0161kole je dozvolila asistente za moju djecu koje sam ja pla\u0107ala i obu\u010davala za rad sa njima. Opet se vra\u0107am na \u010dinjenicu da za djecu sa autizmom nema \u0161ablonskog rada, svako dijete zahtijeva pristup prilago\u0111en njemu. Asistenti su radili sa mojom djecom i u na\u0161em stanu, tako da su imali priliku bolje ih upoznati.<\/p>\n\n\n\n
Na prvom roditeljskom sastanku sam svim roditeljima objasnila kakva su moja djeca i da me uvijek mogu pitati sve \u0161to je u vezi s njima. Svi su imali razumijevanje za na\u0161 \u017eivot i tad je probu\u0111ena i njihova empatija prema djeci sa autizmom. Razgovor je bio veoma emotivan i mislim da je ta moja \u201eluda\u201c ljubav i borba za moju djecu potakla roditelje da mi pru\u017ee ruku podr\u0161ke.<\/p>\n\n\n\n
U \u0161koli su krenuli izleti u prirodu, posjete pozori\u0161tu, kinu itd. Ponudila sam u\u010diteljicama pomo\u0107 da budem pratnja. Odobrili su i tako sam mogla pomo\u0107i svima – u\u010diteljicama, mojoj, a i ostaloj djeci. Djeca iz razreda su me uvijek mogla pitati sve \u0161to ih je interesiralo u vezi sa Orhanom i Imranom te su vremenom postajali prijatelji.<\/p>\n\n\n\n
Djeca su najbitniji faktor inkluzije. Inkluzija se ne sastoji samo od obrazovnog programa. Inkluzija je su\u017eivot, empatija i prihvatanje bilo koje razli\u010ditosti. Nesebi\u010dnim zalaganjem u\u010diteljica, asistenata, uprave \u0161kole, inkluzija je postala prijateljstvo izme\u0111u djece bez predrasuda. Orhan i Imran su dobili uvjete za veoma kvalitetan socijalni i emotivni razvoj. Njihovi prijatelji imaju nevjerovatan za\u0161titni\u010dki odnos prema njima, tako da sam uvijek govorila da moja djeca nemaju jednog asistenta, ve\u0107 cijeli razred.<\/p>\n\n\n\n
Moji sinovi nikad nisu imali probleme u pona\u0161anju (npr. tantrume), karakterom su umiljati i puni pozitivne energije i ljubavi. Zahvaljuju\u0107i njima samima, inkluzija u \u0161koli je dobila svoju ja\u010dinu.<\/p>\n\n\n\n
Najve\u0107i du\u0161evni poklon, koji mo\u017ee dobiti majka, je poziv da pratim djecu u \u0160kolu prirode, koja je trajala 3 dana izvan Sarajeva. Uprava \u0161kole nije htjela ostaviti moju djecu kod ku\u0107e. Moja djeca su bila presretna \u0161to provode cijeli dan u prirodi sa svojim prijateljima. Roditelji ostale djece su uvijek sretni kad sam ja u pratnji, jer znaju da poma\u017eem svima, ne samo mojoj djeci.<\/p>\n\n\n\n
UNICEF je 2018. godine raspisao konkurs za \u201c\u0160ampiona inkluzije\u201d i trebalo je biti navedeno jedno ime. Ispri\u010dala sam odgovornima za konkurs te da ne mogu predlo\u017eiti jedno ime, jer u na\u0161em slu\u010daju u\u010destvuje cijela zajednica. Bili su odu\u0161evljeni na\u0161om nesvakida\u0161njom pri\u010dom. \u0160kola SSK je dobila titulu \u201c\u0160ampiona inkluzije\u201d. Svi smo bili ponosni na na\u0161u nagradu, posebno djeca.<\/p>\n\n\n\n
Orhan i Imran rade u \u0161koli po IPP-u (individualni plan i program), koji je napravio stru\u010dni tim izvan na\u0161e \u0161kole. Iskreno re\u010deno, ne pridr\u017eavamo se tog programa, jer se nikad ne zna kako i kada djeca sa autizmom mogu ne\u0161to posti\u0107i.<\/p>\n\n\n\n
Orhan i Imran su sada osmi razred. Imaju 14 predmeta i toliko nastavnika. Kada su nastavnici (nastavnike dobijamo u petom razredu) vidjeli da veoma dobro poznajem svoju djecu i njihove obrazovne mogu\u0107nosti, rado su prihvatili moju pomo\u0107, a kroz to su bili vi\u0161e motivirani da prave poseban program za moju djecu. Nadopunjujemo jedni druge (nastavnici, pedagog, asistent i ja) znanjem o mojoj djeci i pru\u017eamo im zadovoljstvo i sre\u0107u u njihovom radu i obrazovanju. Stalno ispitujemo, kroz zadatke, njihove granice i mogu\u0107nosti koje Orhan i Imran mogu posti\u0107i. Zar to nije jedan fantasti\u010dan timski rad?<\/p>\n\n\n\n
Bez ovakvog timskog rada pla\u0161im se da \u0107e inkluzija biti slaba, odnosno da \u0107e to biti puko provo\u0111enje zakona.<\/p>\n\n\n\n
Od 2019. godine Orhan i Imran imaju asistenta, kojeg finansira dr\u017eava, ali samo jednog. Asistent ih prati naizmjeni\u010dno i kad ona nije kod jednog dje\u010daka, opet imamo asistente \u2013 njihove prijatelje.<\/p>\n\n\n\n
Kad pri\u010dam o na\u0161oj inkluziji van \u0161kole, postoji doza nepovjerenja u ljudima, jer u su\u0161tini ne vjeruju da kod nas sve tako lijepo funkcionira. A ovom na\u0161om pri\u010dom \u017eelim ispri\u010dati \u0161ta smo postigli sa minimumom resursa, ali zato ogromnim srcem i vjerom u uspjeh.<\/p>\n\n\n\n
Kad pri\u010dam o minimumu resursa, zna\u010di da nemamo specijalan materijal za na\u0161u djecu, da \u0161kola nema posebno opremljene u\u010dionice, nemamo didakti\u010dki materijal, stru\u010dnjake za inkluzivno obrazovanje.<\/p>\n\n\n\n
Improvizirali smo, snalazili se, podr\u017eavali jedni druge (ego smo totalno izbacili) i postali jedan sna\u017ean tim, koji je u\u010dinio naizgled nemogu\u0107e. I zato sam ponosna i sretna na na\u0161 uspjeh.<\/p>\n\n\n\n
Prije nekoliko mjeseci radili smo projekat o temi \u201eKako su djeca sa te\u0161ko\u0107ama u inkluziji utjecala na \u017eivote ostale djece i njihovih roditelja\u201d. Meni je bilo veoma emotivno \u010ditati izvje\u0161taje djece i roditelja, koliko su postali bolji ljudi i koliko imaju empatije prema ovoj populaciji, ne samo prema mojoj djeci, nego i prema djeci koju sre\u0107u van \u0161kole.<\/p>\n\n\n\n
Ipak, djeca sa autizmom, na svoj specifi\u010dan na\u010din, \u010dine svijet boljim i senzibilnijim.<\/p>\n\n\n\n
<\/p>\n\n\n\n
![\"\"](\"http:\/\/ossskranjcevic.edu.ba\/wp-content\/uploads\/2025\/10\/1000041525-768x1024.jpg\")
<\/figure>\n\n\n\n![\"\"](\"http:\/\/ossskranjcevic.edu.ba\/wp-content\/uploads\/2025\/10\/1000041527-1024x768.jpg\")
<\/figure>\n\n\n\n![\"\"](\"http:\/\/ossskranjcevic.edu.ba\/wp-content\/uploads\/2025\/10\/1000041526-768x1024.jpg\")
<\/figure>\n<\/figure>\n\n\n\n