SRETNA LJUBAV
Sretna ljubav. Zar je to normalno,
zar je to ozbiljno, zar je to korisno –
što svijet ima od dvoje ljudi
koji svijeta ne vide?
Izdignuti do sebe bez ikakve zasluge,
dvoje slučajnih na milijun, ali uvjereni
da je tako moralo biti – kao nagrada za šta?
Ni za šta. Svjetlost pada niotkud –
Zašto baš na njih, a ne na neke druge?
Ne vrijeđa li to pravednost? Vrijeđa.
Ne remeti li to brižno poredana načela,
ne ruši li to s visine moral?
Remeti i ruši.
Pogledajte samo te sretnike:
kad bi se bar malo prikrivali,
hinjili utučenost i tako krijepili prijatelje!
Poslušajte samo kako se smiju – uvredljivo.
Kakvim jezikom govore – tobože razumljivim.
A te njihove ceremonije, ta cifranja,
pa s koliko se samo pažnje međusobno ophode –
tačno kao da su se urotili protiv čovječanstva!
Teško je i zamisliti do čega bi to dovelo
kad bi njihov primjer drugi mogli slijediti.
Na šta bi se mogle osloniti religije, poezije,
na šta bi se mislilo, što bi se zapostavilo,
ko bi htio ostati u igri.
Sretna ljubav. Kome to treba?
Takt i razum nalažu da se o njoj šuti
kao o skandalu iz viših sfera Života.
Divna se djeca rađaju bez njezine pomoći.
Nikad joj ne bi uspjelo napučiti Zemlju,
uostalom rijetko se i događa.
Neka ljudi koji ne znaju za sretnu ljubav
mirno tvrde da nigdje nema sretne ljubavi.
S tim će uvjerenjem lakše i živjeti, i umirati.
Vislava Šimborska
MUZEJ
Tu su tanjiri, al nema apetita.
Tu je prstenje, al nema uzajamnosti
već najmanje trista godina.
Tu je lepeza – gdje je rumenilo?
Tu su mačevi – gdje je gnjev?
I lutnja ni da se oglasi u pozni čas.
Iz nedostatka vječnosti skupljeno
deset hiljada starih stvari.
Prastari poslužitelj slatko drijema
objesivši brke nad vitrinom.
Metali, glina, ptičje perce
tiho trijumfuju u vremenu.
Kikoće samo čioda žene iz Egipta.
Kruna je nadživjela glavu.
Rukavica je izgubila dlan.
Desna cipela pobijedila je nogu.
Što se mene tiče, vjerujte mi, živim.
Moja trka s haljinom i dalje traje.
Kakav samo otpor ona daje!
Kako bi ona htjela da preživi!
Vislava Šimborska
Noćas bih …
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer,: „Noć je puna zvijezda, Trepere modre zvijezde u daljini.“ Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisatui najtužnije stihove. Volio sam je, a ponekad je i ona voljela mene.
U noćima kao što je ova bila je u mome naručju. Ljubio sam je, koliko li samo puta, ispod beskrajnog neba.
Voljela me je, a ponekad sam i ja nju volio. Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisatui najtužnije stihove. Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.
Slušati beskrajnu noć, još mnogo dužu bez nje. I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno što je moja ljubav nije mogla sačuvati. Noć je osuta zvijezdama i ona nije uz mene.
To je sve. U daljini neko pjeva. U daljini. Moja je duša nemirna što ju je izgubila.
Kao da je hoće približiti moj pogled je traži. Moje je srce ište, a ona nije uz mene.
Ista noć u bijelo odijeva ista stabla. Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio! Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.
Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca. Njen glas i njeno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim? Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svome naručju, Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje, ovo su i posljednji stihovi koje za nju pišem.
Pablo Neruda
BOSNA
Ne živim već godinama u zemlji gdje sam rođen. Ali je posjećujem i to na isti način kao kad smo k’o djeca obilazili najbližu rodbinu. Iako svoj među svojima, osjećaš da si gost.
Poneku riječ više ne prepoznajem. I mnoga lica. U selima prazne kuće i puni grobovi. Ako odškrineš vrata, od živih stvari vidjećeš šaren ibrik za kafu i bijele fildžane za njim. Kao da kvočka i pilići preko sinije prelaze.
Razočarenje stari i suši se s godinama. Ali ne gubi na težini.
USPOMENE
Kada se praznih šaka vraćaju iz pustinje Gobi
golovrati lešinari kljucaju i razvlače kosti
davno potrošenih strvina
dok konačno ne zavaraju glad.
U svakodnevnim danima dolazimo kući umorni.
Kao u filmu gluvonijemom nemamo šta ispričati.
Poput ukletih ptičurina iz pustinje Gobi,
slijećemo u parovima na lešine godina.
Prebiremo i čeprkamo po uspomenama,
dok se riječi konačno ne vrate.
TAJNA
Otkad mi povjeriše tajnu na čuvanje sam sebe ne prepoznajem. Sam sebi više ne vjerujem. Svaku riječ dugo žvačem prije no što je izgovorim. Noću budan spavam u strahu da ni tebi kraj koje ležim tajnu u snu ne odam. Ujutro, za kafom, mjerim te Kafkinim pogledom. Jedino sa psom i s mačkama ko čovjek razgovaram.
Milorad Pejić