Nasilje nije školski predmet
U GPR-u škole smo u plan rada za sva odjeljenja od V do IX razreda uvrstili temu “Nasilje nije školski predmet”. Cilj je bio da učenici svakog odjeljenja, u saradnji sa razrednikom, istraže temu nasilja i poželjne nenasilne pristupe i odgovore na temu, kroz razredni projekat. Okosnicu priče o uspješno urađenim panoima i prezentacijama čine timovi, formirani unutar razreda. Kontinuirano su radili na tome tokom školske godine. Periodično su, kroz četiri časa odjeljenske zajednice, radili analizu prikupljenih podataka, sa osvrtom na urađeno u timu.
Primjeri koje ovdje predstavljamo, kao najuspješnije razredne projekte, vidi se da su učenici bili vrlo posvećeni istraživanju sadržaja u raspoloživim izvorima. Istražujući određeni oblik nasilja i odgovore na njih, učenici su puno naučili o konstruktivnim i nenasilnim odgovorima na verbalno, fizičko, socijalno, psihičko i cyber nasilje. Neki od njih su se bavili i ekonomskim nasiljem, tražeći rješenja i primjerene postupke za taj vid zlostavljanja.
Učenici V-1 i VI-1 odjeljenja su ponudili veliki broj konkretnih i vrlo primjenjivih rješenja, prilikom prezentacije svojih razrednih projekata. Za svaku pohvalu je bio angažman njihovih razrednica, Lejle Muhović i Sanje Šimičić, u vođenju istraživačkog procesa o ovoj značajnoj društvenoj temi.
Priča u slikama
Dan sjećanja na ubijenu djecu Sarajeva
Nastavnica Alma Šuman i dio hora JU OŠ “Silvije Strahimir Kranjčević”
U petak, 5.5.2023. godine na Trgu djeca Sarajeva prigodnim programom obilježen je Dan sjećanja na ubijenu djecu Sarajeva. Na platou ispred spomen obilježja pjevale su se pjesme i recitirali stihovi, odlijegali glasovi i povici 1.601 djeteta iz školskih horova, na juriš za pravdu za 1.601 dijete ubijeno u opkoljenom Sarajevu, tokom ratnih godina (1992-1995.). Ovaj performans upotpunili su sarajevski srednjoškolci svojom izložbom odabranih fotografija na temu “Izgubljeno djetinjstvo”: Cijeli događaj pratili su oduševljeni posjetioci manifestacije
Zanimljive priče u stripu
U petak, 7.4.2023. godine ušli smo u učionicu 8 na multisektorski sastanak. Dočekao nas je lijep prizor. Pano pored table krasili su vrlo zanimljivi slikovni prikazi. Priče u formatu stripa ispričali su učenici III-2 odjeljenja.
Kasnije smo, od njihove učiteljice Amre Efendić, saznali da su u okviru sadržaja iz informatike, učenici osmislili i napravili svoje stripove. Radili su u parovima, koristeći program www.lywi.com, koji se pokazao veoma praktičnim za upotrebu. Posebno su interesantni dijalozi likova u stripovima.
Radi prezentacije rada učenika i poticaja drugima da i oni ispričaju svoje priče, urađene su i print verzije stripova, te postavljene na razredni pano.
Uz pohvale nastavnici idu i čestitke za kreativnost učenika. Bravo.
Priča o inkluziji iz drugačije perspektive
Zdravo! Moje ime je Malik Roman Hadžibulić, idem u VIII razred sa Orhanom i najbolji sam prijatelj Orhana i Imrana već nekoliko godina. Počeo sam sjediti sa Orhanom kada mu asistent nije bio tu od četvrtog razreda, najvjerovatnije i prije. Tada smo se smjenjivali ko će sjediti sa Orhanom, svaki dan drugi učenik.
Na početku je bilo prilično čudno, ali sam se privikao i svidio mi se Orhan. Vrlo je smiješan, često pravi šale i može me lahko nasmijati, čak i kad sam tužan. Svaki put kada sam loše volje on to primijeti i dođe mi u zagrljaj. Orhan je vrlo otvoren i društven, on je diktator veliki, kao general svom bratu. Kad smo već kod njegovog brata, on se zove Imran i on je velika maza. Vrlo je umiljat, ali je više povučen, za razliku od Orhana, on sluša naredbe svoga brata kao da mu sam Bog zapovijeda. Imran se treba pozvati da dođe da se druži, ali kada je sretan on je skoro pa i više društveniji od Orhana.
Kroz školske godine smo mijenjali mnogo asistenata, ali smo se sprijateljili sa svima njima. Oni nisu samo asistenti, u našem slučaju sa Orhanom, oni pomažu svima nama. Sjećam se da bi nam ponekad pomogli kod testova ako nešto nismo razumjeli, sada imamo asistenticu koja je više prijateljica nama, nego što je asistentica. Možemo joj reći bilo šta i ići do nje kada trebamo neku pomoć, nadam se da se isto tako osjećaju i nastavnici. Nastavnici su isto veoma dobri prema Orhanu i Imranu. Strpljivi su čak i kad ne slušaju, što se zna ponekad desiti. Aida, njihova mama, je u dobrim odnosima sa svima. Često nas, mene, Orhana i Imrana, vodi na ručak ili na izlet negdje na planinu i svi se bolje osjećamo poslije toga. Aidu u školi ne vide samo kao mamu Orhana i Imrana, nego kao prijateljicu.
Svi smo prihvatili Orhana i Imrana, oni se druže sa svima i vole sve u svom razredu. Uglavnom, obojica su vrlo nježni, umiljati, sretni, društveni i ne bi povrijedili ni muhu, najvjerovatnije zato jer se boje muha, ali to je mimo poente, kladim se da bi se svakome svidjeli Orhan i Imran.
„Neobična“ priča o inkluziji
Ja sam Aida Šahmanović, samohrana majka blizanaca u autističnom spektru. Izgradili smo potpunu inkluziju, a ovo je naša priča…
Mojim sinovima, Orhanu i Imranu, dijagnosticiran je autizam u dobi od tri godine. Odmah po dobijanju dijagnoze su uključeni u inkluzivni vrtić i terapijski program za djecu sa autizmom. Sa svim učesnicima u vrtiću i terapijskom timu, a posebno sa djecom, bila sam otvorena i iskrena – i već tada smo dobijali sjajne rezultate prihvatanja moje djece.
Od prvog dana sam bila ponosna na svoje sinove i pokazivala nesebičnu ljubav i podršku koja im je potrebna. Zato uvijek govorim: „Mi imamo autizam!“ Ne želim da moja djeca imaju osjećaj da ih se stidim i da misle da je autizam nešto neprihvatljivo u društvu. Kroz tu iskrenost o nama stekli smo mnogo prijatelja koji su nas prihvatili onakve kakvi jesmo, „nenormalni“ u „normalnom“ svijetu.
Prije upisa u osnovnu školu, 2015. godine, obavili smo testiranje kod psihologa da znamo za koju školu su spremni, redovnu ili školu za djecu sa posebnim potrebama. Zatim je nastupilo testiranje u redovnoj školi i prošli su test. Nakon prvog razgovora sa pedagogom škole, počela je iskrena saradnja i želja da moje sinove uključimo u inkluzivni proces. Tako naša škola, „Silvije Strahimir Kranjčević“ (SSK) u Sarajevu, (http://ossskranjcevic.edu.ba), postaje bitan dio našeg života i nade da ćemo uspjeti. Bitno je napomenuti da je škola SSK mala i da u njoj djeca nisu samo jedan broj u dnevniku, nego Ime i Prezime.
U Bosni i Hercegovini donesen je Zakon o inkluzivnom obrazovanju. Kad sam djecu upisala u školu, imali smo samo zakon na papiru, ništa drugo.
U septembru 2015. godine moji sinovi kreću u prvi razred u dva različita odjeljenja. Odlučili smo da idu u odvojene razrede, jer je Orhan bio dominantan, a Imran povučen. Poznata je specifičnost autizma – svako dijete je različito i svako dijete treba drugačiji pristup. Orhan i Imran su jednojajčani blizanci, fizički veoma slični, ali njihov karakter i jačina autizma su različiti. Zato smo željeli da svako od njih razvija svoju individualnost i da napreduju svojim tempom. Tada nismo imali stručno osoblje koje bi nas educiralo u inkluzivnom procesu niti asistente u nastavi. Njihove učiteljice su imale prvi susret sa djecom iz autističnog spektra. Ukratko rečeno – teška i bezizlazna situacija.
Naša ljudska priroda je takva da imamo strah od nepoznatog i neku vrstu odbijanja uključivanja u takve situacije, radije ih odbijamo. I bila sam svjesna toga. Sad kad se vratim u te dane početka školovanja, uvjerena sam da smo se svi plašili neizvjesnosti, hoćemo li uspjeti u inkluziji, kakvi nas izazovi čekaju, ali nismo to pokazivali. Bila sam svjesna da moramo savladati taj strah, a jedini način je bio otvorenost i iskrenost prema svima. Težak put, posebno za majku, ali meni je tada bio jedini.
Učiteljicama sam napisala kratak izvještaj o mojim sinovima, jedan mali uvod u njihovo ponašanje i karakter. I, naravno, rekla da im stojim na raspolaganju za sve informacije o Orhanu i Imranu. Moja djeca su u prvom razredu imala veoma slab fond riječi, ali su znala čitati i pisati. I što je najbitnije – poštovali su pravila ponašanja u školi.
Prve četiri godine školovanja nije bilo asistenata koje je finansirala država. Uprava škole je dozvolila asistente za moju djecu koje sam ja plaćala i obučavala za rad sa njima. Opet se vraćam na činjenicu da za djecu sa autizmom nema šablonskog rada, svako dijete zahtijeva pristup prilagođen njemu. Asistenti su radili sa mojom djecom i u našem stanu, tako da su imali priliku bolje ih upoznati.
Na prvom roditeljskom sastanku sam svim roditeljima objasnila kakva su moja djeca i da me uvijek mogu pitati sve što je u vezi s njima. Svi su imali razumijevanje za naš život i tad je probuđena i njihova empatija prema djeci sa autizmom. Razgovor je bio veoma emotivan i mislim da je ta moja „luda“ ljubav i borba za moju djecu potakla roditelje da mi pruže ruku podrške.
U školi su krenuli izleti u prirodu, posjete pozorištu, kinu itd. Ponudila sam učiteljicama pomoć da budem pratnja. Odobrili su i tako sam mogla pomoći svima – učiteljicama, mojoj, a i ostaloj djeci. Djeca iz razreda su me uvijek mogla pitati sve što ih je interesiralo u vezi sa Orhanom i Imranom te su vremenom postajali prijatelji.
Djeca su najbitniji faktor inkluzije. Inkluzija se ne sastoji samo od obrazovnog programa. Inkluzija je suživot, empatija i prihvatanje bilo koje različitosti. Nesebičnim zalaganjem učiteljica, asistenata, uprave škole, inkluzija je postala prijateljstvo između djece bez predrasuda. Orhan i Imran su dobili uvjete za veoma kvalitetan socijalni i emotivni razvoj. Njihovi prijatelji imaju nevjerovatan zaštitnički odnos prema njima, tako da sam uvijek govorila da moja djeca nemaju jednog asistenta, već cijeli razred.
Moji sinovi nikad nisu imali probleme u ponašanju (npr. tantrume), karakterom su umiljati i puni pozitivne energije i ljubavi. Zahvaljujući njima samima, inkluzija u školi je dobila svoju jačinu.
Najveći duševni poklon, koji može dobiti majka, je poziv da pratim djecu u Školu prirode, koja je trajala 3 dana izvan Sarajeva. Uprava škole nije htjela ostaviti moju djecu kod kuće. Moja djeca su bila presretna što provode cijeli dan u prirodi sa svojim prijateljima. Roditelji ostale djece su uvijek sretni kad sam ja u pratnji, jer znaju da pomažem svima, ne samo mojoj djeci.
UNICEF je 2018. godine raspisao konkurs za “Šampiona inkluzije” i trebalo je biti navedeno jedno ime. Ispričala sam odgovornima za konkurs te da ne mogu predložiti jedno ime, jer u našem slučaju učestvuje cijela zajednica. Bili su oduševljeni našom nesvakidašnjom pričom. Škola SSK je dobila titulu “Šampiona inkluzije”. Svi smo bili ponosni na našu nagradu, posebno djeca.
Orhan i Imran rade u školi po IPP-u (individualni plan i program), koji je napravio stručni tim izvan naše škole. Iskreno rečeno, ne pridržavamo se tog programa, jer se nikad ne zna kako i kada djeca sa autizmom mogu nešto postići.
Orhan i Imran su sada osmi razred. Imaju 14 predmeta i toliko nastavnika. Kada su nastavnici (nastavnike dobijamo u petom razredu) vidjeli da veoma dobro poznajem svoju djecu i njihove obrazovne mogućnosti, rado su prihvatili moju pomoć, a kroz to su bili više motivirani da prave poseban program za moju djecu. Nadopunjujemo jedni druge (nastavnici, pedagog, asistent i ja) znanjem o mojoj djeci i pružamo im zadovoljstvo i sreću u njihovom radu i obrazovanju. Stalno ispitujemo, kroz zadatke, njihove granice i mogućnosti koje Orhan i Imran mogu postići. Zar to nije jedan fantastičan timski rad?
Bez ovakvog timskog rada plašim se da će inkluzija biti slaba, odnosno da će to biti puko provođenje zakona.
Od 2019. godine Orhan i Imran imaju asistenta, kojeg finansira država, ali samo jednog. Asistent ih prati naizmjenično i kad ona nije kod jednog dječaka, opet imamo asistente – njihove prijatelje.
Kad pričam o našoj inkluziji van škole, postoji doza nepovjerenja u ljudima, jer u suštini ne vjeruju da kod nas sve tako lijepo funkcionira. A ovom našom pričom želim ispričati šta smo postigli sa minimumom resursa, ali zato ogromnim srcem i vjerom u uspjeh.
Kad pričam o minimumu resursa, znači da nemamo specijalan materijal za našu djecu, da škola nema posebno opremljene učionice, nemamo didaktički materijal, stručnjake za inkluzivno obrazovanje.
Improvizirali smo, snalazili se, podržavali jedni druge (ego smo totalno izbacili) i postali jedan snažan tim, koji je učinio naizgled nemoguće. I zato sam ponosna i sretna na naš uspjeh.
Prije nekoliko mjeseci radili smo projekat o temi „Kako su djeca sa teškoćama u inkluziji utjecala na živote ostale djece i njihovih roditelja”. Meni je bilo veoma emotivno čitati izvještaje djece i roditelja, koliko su postali bolji ljudi i koliko imaju empatije prema ovoj populaciji, ne samo prema mojoj djeci, nego i prema djeci koju sreću van škole.
Ipak, djeca sa autizmom, na svoj specifičan način, čine svijet boljim i senzibilnijim.
OKTOBAR – MJESEC KNJIGE
“Knjiga otvara vrata novog svijeta i dopušta pogled u nepoznato. Važno je kazati da je druženje sa knjigom zlata vrijedan put svakog pojedinca, jer dijete koje čita, vremenom postaje čovjek koji misli… Kaže se da je u knjigama zapisana sva mudrost svijeta, podijelimo je jedni sa drugima.”
Poštovane kolegice i kolege,
u JU OŠ „Silvije Strahimir Kranjčević“ Sarajevo smo odlučili da ovogodišnji oktobar – mjesec knjige, obilježimo na malo drugačiji način. Osim posjeta Salonu knjige i muzejima koji njeguju pisanu riječ i kulturnu baštinu, ovog puta smo odlučili drugima pokoloniti knjigu/e.
Na prijedlog Vijeća učenika škole, uz podršku direktorice škole, Amire Išerić organizirat ćemo prikupljanje knjiga za lektiru za JU OŠ “Tržačka Raštela” sa područja općine Cazin.
Naime, dobili smo molbu i spisak neophodne lektire za rad na nastavi BHS jezika i književnosti.
Način učešća u akciji:
- Možete kupiti jednu od knjiga lektire (iz priloga) i donijeti u školu za donaciju i
- Možete donirati dio novca od cijene neke knjige sa popisa, kako bi se nabavio određeni naslov za tu školu.
Koju god opciju, od ove dvije odaberete, bit ćemo Vam neizmjerno zahvalni za učešće u ovoj akciji i obilježavanju Oktobra – mjeseca knjige.
Vršnjačka edukacija o trgovini ljudima
Prezentacija učenika VI razreda
Prezentacija učenika VII-1 razreda
Prezentacija učenika VII-2 razreda
Prezentacija učenika VIII razreda
Prezentacija učenika IX razreda