Zdravo! Moje ime je Malik Roman Hadžibulić, idem u VIII razred sa Orhanom i najbolji sam prijatelj Orhana i Imrana već nekoliko godina. Počeo sam sjediti sa Orhanom kada mu asistent nije bio tu od četvrtog razreda, najvjerovatnije i prije. Tada smo se smjenjivali ko će sjediti sa Orhanom, svaki dan drugi učenik.

Na početku je bilo prilično čudno, ali sam se privikao i svidio mi se Orhan. Vrlo je smiješan, često pravi šale i može me lahko nasmijati, čak i kad sam tužan. Svaki put kada sam loše volje on to primijeti i dođe mi u zagrljaj. Orhan je vrlo otvoren i društven, on je diktator veliki, kao general svom bratu. Kad smo već kod njegovog brata, on se zove Imran i on je velika maza. Vrlo je umiljat, ali je više povučen, za razliku od Orhana, on sluša naredbe svoga brata kao da mu sam Bog zapovijeda. Imran se treba pozvati da dođe da se druži, ali kada je sretan on je skoro pa i više društveniji od Orhana.

Kroz školske godine smo mijenjali mnogo asistenata, ali smo se sprijateljili sa svima njima. Oni nisu samo asistenti, u našem slučaju sa Orhanom, oni pomažu svima nama. Sjećam se da bi nam ponekad pomogli kod testova ako nešto nismo razumjeli, sada imamo asistenticu koja je više prijateljica nama, nego što je asistentica. Možemo joj reći bilo šta i ići do nje kada trebamo neku pomoć, nadam se da se isto tako osjećaju i nastavnici. Nastavnici su isto veoma dobri prema Orhanu i Imranu. Strpljivi su čak i kad ne slušaju, što se zna ponekad desiti. Aida, njihova mama, je u dobrim odnosima sa svima. Često nas, mene, Orhana i Imrana, vodi na ručak ili na izlet negdje na planinu i svi se bolje osjećamo poslije toga. Aidu u školi ne vide samo kao mamu Orhana i Imrana, nego kao prijateljicu.

Svi smo prihvatili Orhana i Imrana, oni se druže sa svima i vole sve u svom razredu. Uglavnom, obojica su vrlo nježni, umiljati, sretni, društveni i ne bi povrijedili ni muhu, najvjerovatnije zato jer se boje muha, ali to je mimo poente, kladim se da bi se svakome svidjeli Orhan i Imran.

„Neobična“ priča o inkluziji

Ja sam Aida Šahmanović, samohrana majka blizanaca u autističnom spektru. Izgradili smo potpunu inkluziju, a ovo je naša priča…

Mojim sinovima, Orhanu i Imranu, dijagnosticiran je autizam u dobi od tri godine. Odmah po dobijanju dijagnoze su uključeni u inkluzivni vrtić i terapijski program za djecu sa autizmom. Sa svim učesnicima u vrtiću i terapijskom timu, a posebno sa djecom, bila sam otvorena i iskrena – i već tada smo dobijali sjajne rezultate prihvatanja moje djece.

Od prvog dana sam bila ponosna na svoje sinove i pokazivala nesebičnu ljubav i podršku koja im je potrebna. Zato uvijek govorim: „Mi imamo autizam!“ Ne želim da moja djeca imaju osjećaj da ih se stidim i da misle da je autizam nešto neprihvatljivo u društvu. Kroz tu iskrenost o nama stekli smo mnogo prijatelja koji su nas prihvatili onakve kakvi jesmo, „nenormalni“ u „normalnom“ svijetu.

Prije upisa u osnovnu školu, 2015. godine, obavili smo testiranje kod psihologa da znamo za koju školu su spremni, redovnu ili školu za djecu sa posebnim potrebama. Zatim je nastupilo testiranje u redovnoj školi i prošli su test. Nakon prvog razgovora sa pedagogom škole, počela je iskrena saradnja i želja da moje sinove uključimo u inkluzivni proces. Tako naša škola, „Silvije Strahimir Kranjčević“ (SSK) u Sarajevu, (http://ossskranjcevic.edu.ba), postaje bitan dio našeg života i nade da ćemo uspjeti. Bitno je napomenuti da je škola SSK mala i da u njoj djeca nisu samo jedan broj u dnevniku, nego Ime i Prezime.

U Bosni i Hercegovini donesen je Zakon o inkluzivnom obrazovanju. Kad sam djecu upisala u školu, imali smo samo zakon na papiru, ništa drugo.

U septembru 2015. godine moji sinovi kreću u prvi razred u dva različita odjeljenja. Odlučili smo da idu u odvojene razrede, jer je Orhan bio dominantan, a Imran povučen. Poznata je specifičnost autizma – svako dijete je različito i svako dijete treba drugačiji pristup. Orhan i Imran su jednojajčani blizanci, fizički veoma slični, ali njihov karakter i jačina autizma su različiti. Zato smo željeli da svako od njih razvija svoju individualnost i da napreduju svojim tempom. Tada nismo imali stručno osoblje koje bi nas educiralo u inkluzivnom procesu niti asistente u nastavi. Njihove učiteljice su imale prvi susret sa djecom iz autističnog spektra. Ukratko rečeno – teška i bezizlazna situacija.

Naša ljudska priroda je takva da imamo strah od nepoznatog i neku vrstu odbijanja uključivanja u takve situacije, radije ih odbijamo. I bila sam svjesna toga. Sad kad se vratim u te dane početka školovanja, uvjerena sam da smo se svi plašili neizvjesnosti, hoćemo li uspjeti u inkluziji, kakvi nas izazovi čekaju, ali nismo to pokazivali. Bila sam svjesna da moramo savladati taj strah, a jedini način je bio otvorenost i iskrenost prema svima. Težak put, posebno za majku, ali meni je tada bio jedini.

Učiteljicama sam napisala kratak izvještaj o mojim sinovima, jedan mali uvod u njihovo ponašanje i karakter. I, naravno, rekla da im stojim na raspolaganju za sve informacije o Orhanu i Imranu. Moja djeca su u prvom razredu imala veoma slab fond riječi, ali su znala čitati i pisati. I što je najbitnije – poštovali su pravila ponašanja u školi.

Prve četiri godine školovanja nije bilo asistenata koje je finansirala država. Uprava škole je dozvolila asistente za moju djecu koje sam ja plaćala i obučavala za rad sa njima. Opet se vraćam na činjenicu da za djecu sa autizmom nema šablonskog rada, svako dijete zahtijeva pristup prilagođen njemu. Asistenti su radili sa mojom djecom i u našem stanu, tako da su imali priliku bolje ih upoznati.

Na prvom roditeljskom sastanku sam svim roditeljima objasnila kakva su moja djeca i da me uvijek mogu pitati sve što je u vezi s njima. Svi su imali razumijevanje za naš život i tad je probuđena i njihova empatija prema djeci sa autizmom. Razgovor je bio veoma emotivan i mislim da je ta moja „luda“ ljubav i borba za moju djecu potakla roditelje da mi pruže ruku podrške.

U školi su krenuli izleti u prirodu, posjete pozorištu, kinu itd. Ponudila sam učiteljicama pomoć da budem pratnja. Odobrili su i tako sam mogla pomoći svima – učiteljicama, mojoj, a i ostaloj djeci. Djeca iz razreda su me uvijek mogla pitati sve što ih je interesiralo u vezi sa Orhanom i Imranom te su vremenom postajali prijatelji.

Djeca su najbitniji faktor inkluzije. Inkluzija se ne sastoji samo od obrazovnog programa. Inkluzija je suživot, empatija i prihvatanje bilo koje različitosti. Nesebičnim zalaganjem učiteljica, asistenata, uprave škole, inkluzija je postala prijateljstvo između djece bez predrasuda. Orhan i Imran su dobili uvjete za veoma kvalitetan socijalni i emotivni razvoj. Njihovi prijatelji imaju nevjerovatan zaštitnički odnos prema njima, tako da sam uvijek govorila da moja djeca nemaju jednog asistenta, već cijeli razred.

Moji sinovi nikad nisu imali probleme u ponašanju (npr. tantrume), karakterom su umiljati i puni pozitivne energije i ljubavi. Zahvaljujući njima samima, inkluzija u školi je dobila svoju jačinu.

Najveći duševni poklon, koji može dobiti majka, je poziv da pratim djecu u Školu prirode, koja je trajala 3 dana izvan Sarajeva. Uprava škole nije htjela ostaviti moju djecu kod kuće. Moja djeca su bila presretna što provode cijeli dan u prirodi sa svojim prijateljima. Roditelji ostale djece su uvijek sretni kad sam ja u pratnji, jer znaju da pomažem svima, ne samo mojoj djeci.

UNICEF je 2018. godine raspisao konkurs za “Šampiona inkluzije” i trebalo je biti navedeno jedno ime. Ispričala sam odgovornima za konkurs te da ne mogu predložiti jedno ime, jer u našem slučaju učestvuje cijela zajednica. Bili su oduševljeni našom nesvakidašnjom pričom. Škola SSK je dobila titulu “Šampiona inkluzije”. Svi smo bili ponosni na našu nagradu, posebno djeca.

Orhan i Imran rade u školi po IPP-u (individualni plan i program), koji je napravio stručni tim izvan naše škole. Iskreno rečeno, ne pridržavamo se tog programa, jer se nikad ne zna kako i kada djeca sa autizmom mogu nešto postići.

Orhan i Imran su sada osmi razred. Imaju 14 predmeta i toliko nastavnika. Kada su nastavnici (nastavnike dobijamo u petom razredu) vidjeli da veoma dobro poznajem svoju djecu i njihove obrazovne mogućnosti, rado su prihvatili moju pomoć, a kroz to su bili više motivirani da prave poseban program za moju djecu. Nadopunjujemo jedni druge (nastavnici, pedagog, asistent i ja) znanjem o mojoj djeci i pružamo im zadovoljstvo i sreću u njihovom radu i obrazovanju. Stalno ispitujemo, kroz zadatke, njihove granice i mogućnosti koje Orhan i Imran mogu postići. Zar to nije jedan fantastičan timski rad?

Bez ovakvog timskog rada plašim se da će inkluzija biti slaba, odnosno da će to biti puko provođenje zakona.

Od 2019. godine Orhan i Imran imaju asistenta, kojeg finansira država, ali samo jednog. Asistent ih prati naizmjenično i kad ona nije kod jednog dječaka, opet imamo asistente – njihove prijatelje.

Kad pričam o našoj inkluziji van škole, postoji doza nepovjerenja u ljudima, jer u suštini ne vjeruju da kod nas sve tako lijepo funkcionira. A ovom našom pričom želim ispričati šta smo postigli sa minimumom resursa, ali zato ogromnim srcem i vjerom u uspjeh.

Kad pričam o minimumu resursa, znači da nemamo specijalan materijal za našu djecu, da škola nema posebno opremljene učionice, nemamo didaktički materijal, stručnjake za inkluzivno obrazovanje.

Improvizirali smo, snalazili se, podržavali jedni druge (ego smo totalno izbacili) i postali jedan snažan tim, koji je učinio naizgled nemoguće. I zato sam ponosna i sretna na naš uspjeh.

Prije nekoliko mjeseci radili smo projekat o temi „Kako su djeca sa teškoćama u inkluziji utjecala na živote ostale djece i njihovih roditelja”. Meni je bilo veoma emotivno čitati izvještaje djece i roditelja, koliko su postali bolji ljudi i koliko imaju empatije prema ovoj populaciji, ne samo prema mojoj djeci, nego i prema djeci koju sreću van škole.

Ipak, djeca sa autizmom, na svoj specifičan način, čine svijet boljim i senzibilnijim.